"Ja bih tamo gdje su mi misli."
Pa, bio je to neobičan dan. Mala staklena prostorija na samom ulazu u školu vrvila je od profesora. Prišla sam vratima i načula da je nešto ukradeno, neko je još spomenuo kako vrijeme ne liječi sve , dok su drugi samo saglasno promrljali .
Kada me primijetio , školski domar je uzeo moju ruku i odveo me ljutito prema učionici, usput brbljajući nešto o kulturi.
Ništa mi nije bilo jasno , ni zašto je to sve toliko bitno , ni zašto bi to nešto neko uopšte uradio .
Dan po dan. Noć po noć. Vrijeme prolazi . Nervozni profesori marširali su hodnicima.
Svaki dan smo gledali mračne policajce, koji su stražarili na onom dijelu škole gdje su bili važni školski dokumenti...
Kada bi me neko pitao šta znači biti sretan , odgovorila bih da to znači biti moj profesor Ismet. Njegova dobrota je zračila, osvjetljavala bi svaki djelić škole. Nikada se nisam pitala gdje taj čovjek živi, odakle je i da li ima porodicu. Znala sam samo da mi je jako drag i ostalo mi nije bilo bitno.
Znam da to oni uvijek kažu , ti profesori , kako sve učenike gledaju istim očima , jednako . Ali , ipak sam se u njegovim očima osjećala posebno važnom.
Jednom prilikom , nakon završetka časa bosanskog jezika, profesorica matematike me zamolila da uzmem ključ od učionice profesora Ismeta , kako bismo tu mogli nastaviti sa radom.
Žurno sam otišla po taj ključ , jako sretna što ću još jedan dan moći kročiti u njegovu učionicu , jer me taj profesor fizike uvijek znao lijepo dočekati.
Čekala sam neko vrijeme ispred vrata , ali nikog nije bilo , pa sam prva ušla u učionicu. Tu sam zatekla profesora Ismeta koji je odmah , jako brzo , zatvorio svoj ormarić.
Poklonila sam mu veliki osmijeh , ali ništa slično nisam dobila natrag. Izgledao je jako zabrinuto i grubo mi je naredio da odem.
Zatvorila sam vrata , malo sačekala da mi dođe do glave ono što se upravo desilo. Bila sam , u najmanju ruku , zbunjena . Nisam htjela više ometati profesora Dizdara , pa sam onako razočarana otišla do zbornice.
Kada sam objasnila profesorici šta se desilo, gledala me nekako skeptično i naredila da je pratim nazad do te iste učionice , a kada smo ušle , od profesora nije bilo ni traga ni glasa.
...
Nakon par mjeseci ponovno sam se zatekla u toj istoj prostoriji. Nekada sam u nju rado ulazila na časove profesora Ismeta . Sada mi je izgledala jako odbojno, a što je najgore , niko nije bio u njoj osim mene.
Kopkalo me jedno pitanje : "Šta se nalazi u onom ormariću?".
Znala sam da bi bilo jako nepristojno od mene da ga otvorim , ali sam , ipak , to uradila.
Tras. Desetak zlatnih pehara , razne medalje i diplome pale su pred moje noge. Brzo sam ih pokušala sve vratiti, ali šok me sprječavao.
Odjednom , nečija teška ruka me jako gurnula na stranu i hladno sam pala na pod. Preplašena , žurno sam pogledala pored sebe . Profesor Ismet je klečao na koljenima i dršćući gledao predmete na podu. Ne znajući šta da radim , lagano sam se odmicala nazad prema zidu. Sjedila sam tu neko vrijeme i zamrznuto promatrala profesora i pitala se ko je ovaj tako poznati stranac.
Nakon par minuta , sporo je podigao glavu i kada je shvatio da nije sam , žustro je dopuzao do mene.
Uzeo mi je ruku i rekao : "Nije ono što misliš ! ".
Gledala sam ga prestravljeno dok je uzimao predmet po predmet , govoreći : "Pogledaj! Harun! ".
Svaki pehar, diploma imali su to ime na sebi , ali prezime je odgovaralo profesorovom . Dizdar.
Suze su se spuštale niz njegov obraz.
"Moj sin... Moj sin Harun ... " , ponavljao je Ismet.
Jutro je. Sjedim u kući , sama, čitam jučerašnje novine sa debelim, crnim naslovom :
"HTIO SAM DA JOŠ JEDNOM OSJETIM NJEGOVU PRISUTNOST."
"Uhapšen profesor srednje škole u Mostaru. Ismet Dizdar, profesor fizike, priveden zbog krađe ... "
Primjedbe
Objavi komentar