"Derviš i smrt " - M.Selma

"Vjera i sudbina u životu Ahmeda Nurudina"

U periodu od 1962. do 1966. godine, bosanskohercegovački pisac Meša Selimović piše svoj najznačajniji roman "Derviš i smrt" koji je pisan u prvom licu, pa je i samo znanje naratora ograničeno.

Ahmed Nurudin govori da stvari postoje samo onda kada se kažu ili napišu, pa on tako započinje i svoju priču.Početak je pesimističan, gorki Kur'anski ajjeti uokviruju djelo i govore da je svaki čovjek na gubitku.

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku. "

Kada govorimo o sudbini, samo trebamo pogledati radnju u romanu koja se razvija tako što svako traži svoju priču, pa se neke potrage isprepliću i postaju konflikti. U ovakvim situacijama unutar našeg glavnog lika se rađaju dileme.
Sami roman se trebao zvati "Četiri zlatne ptice" koje ukazuju na svačiju potragu za srećom.
Na početku, Nurudin - svjetlo vjere je naivni derviš koji vjeruje u ljudsko poštenje i pravedni poredak u svijetu, ali ga kasnije sudbina vodi istini, te on biva razapet između realnosti i njegovih iluzija.
On je zatvoren, okružen zidovima sačinjenih od knjiga i islamskih učenja. Poslije, ipak, on govori da ništa nema osim uvjerenja da je častan,a "ako i to izgubim biti ću ruševina.".
Ahmed shvata da je moral samo zamisao, a da je život ono što biva.
Jasno se vide preokreti u njegovoj ličnosti do kojih vode razni događaji, on ide kroz život kao rijeka koja teče ka svomu ušću, svome kraju. Za njega važnu ulogu igra taj kraj - smrt. U nju je siguran i nije mu potrebna nikakva knjiga koja bi to mogla poreći.
Vjera i sudbina ga vode do postavljanja pitanja o smislu postojanja i do napete duhovne borbe koja će završiti, a odgovore na ta pitanja nećemo dobiti.

Jedna polovina Ahmeda je izgubljena, dok je druga pokušava umiriti i urazumiti nečim što je razumno, što dovodi do neke nade - da ima još svijetlih zraka u ovome mračnom svijetu.
Ali, on ne zna da je ta nada svodilja smrti i opasniji ubica nego mržnja.